Pocetak09

......Turbulencija......

Generalna — Autor bisss9 @ 23:56
.....I posle mnogo pokusaja da se iskobeljam iz misli koje su mi kvarile dan,nisam uspevala da se pomerim od trenutnog stanja.Zar je tako tesko bilo promeniti relaciju i tok misli,,,nisam to znala do sada.Secam se vremena kada mi je to bilo sasvim lako i normalno,,da sve sto je ruzno ostavim iza sebe,jednostavno zatrpam negativnu misao nekom ludoscu,ludoscu koja mi je bila svojstvena,posebna,pozitivna i moja.Tada mi se cinilo da sve sto pozeli,covek moze da ostvari,naravno u mislima,prevarila sam se.Najteza stvar koja moze coveka zadesiti je ta,,kada mu se mozak skoncentrise na samo jednu stvar.Pokusavali vi to da skrenete,izbrisete,pomerite za neki drugi put je uzalud,,ta se misao vrti u glavi i ne da vam da delate na drugi nacin osim da sednete i da vam u tom polozaju prodje dan,nedelja,mesec.Ali,,,,srecna sam sto sam tada uspela da pobedim samu sebe i ne dozvolim takvim mislima da mi mozak razore,,dusu otruju,srce rane.Nisam od onih koji padaju na sve to,,koliko god se ta misao vrzmala u glavi,vracam je uporno tamo gde joj je i mesto a to se mesto zove Zaborav,,,Uspevam u tome,,nekih se delica secam i osecam kako i oni polako nestaju,,nestaju,gube se,nepovratile se.Da li se sama borim sa tim??? Ne,,pomaze mi neko,neko ko mi odagna sve sto je ruzno,,pomisao na njega mi osvezi svaki tren,,svaki casak ,,,deluje na mene vrlo jednostavno,,prosto nestvarno.Napojila sam dusu eliksirom koji samo on poseduje,taj eliksir mi pomaze da samu sebe ponekad ne prepoznam,,,odagnale su mi se ruzne slike ljudi koji su me povredili,osoba koje sam zelela sto pre da zaboravim,,stvari kojih zelim da se ne secam.Uspevam u tome,,,svaki otkucaj srca je Andjeoski dobos,svaka misao je frulica cijim zvukom procveta hiljadu cvetova u raju.Koliko je druzenje vazno za takvo stanje,,,?????Vazno je itekako je vazno,,,ali druzenje sa pravim ljudima,,osobama koje su pozitivne,,osobama koje nisu sujetne i zle.Sujetne i zle osobe govore kad ne treba,lazu bez povoda,pevaju bez glasa,igraju bez volje,takvo drustvo je nesrecni svet koji sam sebi zagorcava zivot a samim tim i vama.Oni vam oduzimaju najvaznije stvari koje posedujete,oduzimaju vam duh,vreme,karakter.Ko je oslobodjen dosade i straha on je plemenit....u suprotnom postaje divljak,,,a dokazano je da iz tog razloga dosade i straha covek postaje i Ljudozder.!!!!!!!Egoizam je jedini pokretac akcije i reakcije,,u nama se smenjuju samo strasti,,jedna ugine i druga se radja,,,,vara se ko kaze da se u nama bore srce i razum,,ne,,bore se dve strasti jedna sa drugom.Ali ,,posto nisam osoba koja bi se zamlacivala takvim karakterima,,resila sam da sve takve odagnam iz mog vidokruga,,ne zelim ih.Dovoljan mi je pogled osobe koju volim ,,pa da mi dan zasija bez obzira na kisu koja lije bez prestanka.Koliko god vam se cinilo da su svi ljudi isti,,nisu,,naci pravog prijatelja i osobu koja ce vam ulepsati svaki trenutak je tesko,,,ali se ipak pronadje,,,kad tad se spoji ljudsko i bozansko,,,jer je to harmonija ljudskog i bozanskog..Kako god,,srecna sam jer u mom zivotu postoji neko ko se moze reci da je ljudskog i bozanskog karaktera...Uzivajte u svakom trenutku svog slobodnog vremena,,ne dajte divljacima da vam pomrace sve ono lepo i sjajno sto vas okruzuje,hranite se energijom koju nam priroda salje svakodnevno,,ko zna,,mozda se o oni drugi promene,,a do tada,,,uzivajte u svom svetu pozitivne energije i Bozanske snage,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,B.L.

Cedo moje......

Generalna — Autor bisss9 @ 16:49

 

Da li sam zivela zadnjih meseci,,ne znam,,vreme mi je proletelo a da ni sama nisam bila svesna koliko brzo.Nemojte misliti da sam prespavala,,ne,,itekako sam bila budna,,toliko budna da noc za mene ne postoji.Koliko covek moze izdrzati takvo stanje,,koliko moze izdrzati bol,,koji mu zada zivot,,udarac koji cepa sve unutar moga tela.Kida mi svaki misic,kida mi srce na delove.Mislila sam da je ljubavni bol nesto najjace sto se moze desiti,,prevarila sam se.Postoji jos veci i dublji,,boli i nikada nece prestati.Trebalo mi je vremena i snage da pocnem da se osecam zivom,,trebalo mi je nesto sto bih shvatila kao da zivim.Da li ustvari zivim???Pokusacu da se ponasam kao da zivim,,ako budem uspela to ce biti nesto sto mogu nazvati,,hrabrost,,.Ranjena posle svega sto se izdesavalo proteklih meseci,resih da nesto jos prenesem na papir,nesto sto ce mozda neko shvatiti kao pokusaj,da se ostane normalan,,ako za sebe tako mogu reci.Kako god,,znam da mnogi jedva cekaju neku napisanu rec na mojoj stranici.Neka to bude moja prilika da svima koji misle na mene pokazem,koliko ustvari sebe silim i teram da ostanem makar jednim delom ono sto sam bila pre svega toga.Pisem i za one sto su jednim delom sebe osecali ono sto ja upravo sada osecam,,takve osobe ce me najvise razumeti.Pre izvesnog vremena jedna meni draga osoba je napisala nesto sto me je tako potreslo,tako prodrmalo,,da sam se od tog trenutka osetila da u meni jos ima malo zivota, taman toliko koliko sam potrebna mojim najblizim bicima,mojim najvoljenijim bicima.Hvala joj na tome,hvala joj sto je ,,a da ni sama nije toga svesna,,napisala nesto sto me je upravo trglo iz tog mog bolesnog stanja.Nisam jedina koja je dozivela takvu bol,,koju samo majka moze da oseti i da je zaboli,nisam jedina i to me ne tesi,,,jer,,sumnjam da bi bilo koji roditelj ostao miran na takvo nesto.Ljudi su razliciti a to je ono sto nas spaja,svako od nas na svoj nacin podnosi zivot,,,bas tako,,podnosi.Da li posle svega toga mogu reci da sam ista,,ustvari da li ljudi ostanu isti posle tako necega.Ostanu poneki,ostanu ali samo toliko,da ljudi ne bi poceli da ih ismevaju zbog ne podnosenja bola svesno.Da li iko ustvari svesno podnosi takvu bol?da li se ljudi mogu pohvaliti time,,da znaju svoju bol da nose,podnose,zive sa njom i ne obracaju paznju na osecaj koji unistava sve u njima,pocev od mozga i  tako dalje kroz celo telo.Ne zelim da ovo moje kazivanje i osecaj krene tokom koji zelim za sebe da zadrzim,,ne zelim da moj osecaj bola prenesem u pravom svetlu,,ne zelim da neko ko procita ovo pomisli da sam mozda malo preterala sa pisanjem o necemu u cemu se niko ne oseca nepogodjenim.Sve ovo pisem iz prostog razloga a taj razlog je upravo najveci krivac za  ovo moje stanje ,,zivot bez zivota,,ili,,zivot bez dushe,,dushe koja mi mnogo nedostaje,dushe za koju sam mislila da nikada necu izgubiti.Tesim se time da je dusha za koju kazem da me napustila ipak mozda tu negde,tesim se da svi mi mozda  ne znamo da je dusha koja nas napusti ,ustvari jos uvek tu samo je mi ne mozemo videti i ne mozemo je dodirnuti.Kako god ja se lepo osecam sa tom mislju,to me odrzava i izmami mi osmeh na lice,taman toliko da meni najvoljenije bice koje mi je ostalo ne primeti toliku kolicinu tuge koja se u meni svila i koja nikada nece izaci.Cuvam ono sto mi je ostalo,cuvam i ono sto sam izgubila,ustvari za mene ne moze nista biti izgubljeno.Izgubljeno je onog trenutka kada prestanete da mislite o tome.Cuvam sve ono sto nas je vezivalo i sto nas jos uvek veze.Neko ce mozda pomislitii da je sve ovo suludo,,ali verujte mi svesna sam svake svoje napisane reci i  svog osecaja.Sta sve jedan Covek podnese,koliko bola moze da podnese,koliko snage treba da ostane svestan i ostane isti,,ustvari skoro isti,,.Da li nam Svevishnji u tom trenutku posalje snage da se izborimo sa tim,da li nas a da to i ne znamo,,kurazi da izdrzimo sve to jer kako kazu,,,Bozija volja se ne moze promeniti.Ako je tako onda cu mirno koliko je god to moguce prihvatiti cinjenicu da je Sveti Bog Otac tako hteo.Tesi me to i nadam se da ce mojoj dushi biti bolje tamo,molim se svakog dana za to. A ja cu koliko god dugo cekati trenutak da ponovo vidim moju dushu negde gde ne mogu sada otici,negde gde cu otici onog trenutka kada bude vreme da napustim materijalni svet.A do tada,,pokusacu da realnije gledam na stvari koje su mi se do sada cinile nerealnim,pokusacu da svaki trenutak provedem sa mojom drugom dushom i uzivam koliko je to god moguce u njoj.

,,,,Cedo moje,,uvek cu biti sa tobom,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,, (Dalje)

Powered by blog.rs